Uvod
Kada se Bosna nakon osmanske okupacije našla na razmeđu Istoka i Zapada, ona je ujedno postala i teritorija krajnje obrambene linije Osmanskog carstva. Ovakav marginalni položaj Bosni je uvijek bio krst koji je kroz mnoge vjekove (pa i do dana današnjega) nosila na svojim leđima, a zajedno s njom i njeni građani i državljani. Na liniji između dvije crkve i između dvije civilizacije koje različitije nisu mogle biti, bosanska država je često bila mjesto okršaja i stradanja mnogih vojski kako jedne tako i druge strane.
Najistureniji dijelovi ove zemlje branili su tzv. krajišnici, koji su ujedno (samim svojim položajem na granici) bili i diplomati koji su vodili državne poslove u ime turske države. S tim na umu, nije teško zaključiti i pretpostaviti da se neminovno morao i razviti svojevrsni oblik administrativne komunikacija – tj. ono što mi danas zovemo krajišnička pisma.
Krajišnička pisma
Dakle, krajišnička pisma su pisma iz 16. – 18. stoljeća koja su bošnjački krajišnici u turskoj službi pisali i slali hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, dubrovačkim i mletačkim vlastima te vladarima u Crnoj Gori. Ove vodeće zemlje u regiji koja je graničila s osmanskom državom bili su, pored vojnih neprijateljstava, i trgovački otvoreni prema osmanskoj državi, tako da mnogi dokumenti predstavljaju svojevrsne ugovore o trgovini među pograničnim teritorijima.
Krajišnička pisma su nastajala na samoj granici osmanske države, na mjestu okršaja i konstantne vojne pripravnosti, pa su stoga i jezik i pismo kojim su se služili krajišnici u svojim dokumentima morao prilagoditi tom okruženju. Krajišnička pisma su, stoga, pisana bosančicom (bosanskom ćirilicom).
Bosančica ili bosanska ćirilica je poseban oblik ćirilice koja se formirala u Dubrovniku, na prostoru srednje Dalmacije i u Bosni. Ona se dijelila na ustavnu bosančicu i kurzivnu bosančicu.
Ujedno s prilagođenom bosančicom, u krajišničkim pismima korisitio se, u svrhu jednostavnije i brže komunikacije, i narodni jezik. Taj narodni jezik je bio jednostavan, razumljiv i u njemu su prevladavali ikavizmi.
Naravno, s obzirom na geografski položaj nastanka ovih pisama, u jezik i leksiku su se neminovno utkale i riječi stranog porijekla. Najbrojnije od njih su:
• romanizmi
• turcizmi
• germanizmi
• hungarizmi i dr.
Ono što je karatkteristično za krajišnička pisma, odnosno za leksiku istih, jeste čuvanje suglasnika h, koji se u 490 analiziranih pisama samo izostavlja u njih 72.
Krajišničke kancelarije
Krajišničke kancelarije predstavljaj posebnu pojavu ovoga vremena. Ove ustanove su služile za prijepisku sa zvaničnicima susjednih država. Svi administrativni poslovi su putem ovih kancelarija vođeni sa iznenađujućom sistematiziranošću kojom su se krasile slične ustanove u Evropi. Pisari u ovim kancelarijama su razvijali i usavršavali pravila za sastavljanje pisama: od oblika uvodne invokacije, preko stila pisma, pa do samog pozdrava na kraju.
U Evropi su u to vrijeme bili popularni tzv. epistolari, tj. priručnici za sastavljanje pisama, tako da ove kancelarije predstavljaju dokaz otvorenosti bosanskih krajišnika prema „trendovim“ na Zapadu.
Što je važno za napomenuti, a što se tiče krajišničkih kancelarija, jeste stil svake pojedinačne ponaosob. Naime, vješti i stalni čitaoci ovih dokumenata mogli su po samom načinu invokacije odmah zaključiti iz koje kancelarije stiže pismo. Ova stilska obilježenost i težnja ka originalnosti čini ove ustanove objektom izrazitog interesa za svakoga ko se bavi bosanskim jezikom i njegovim dijakronijskim razvojem.
Važnost izučavanja krajišničkih pisama
Često se susrećemo sa pitanjem o važnosti i značaju izučavanja dokumenata ove i slične vrste. I stvarno, na prvi pogled mogli bismo, kad bismo htjeli, povući paralelu između administrativnih dokumenata iz 16. i 17. stoljeća i dokumenata koje danas imamo. Bez velikih problema mogli bismo omalovažiti stilski značaj današnjih dokumenata i okarakterizirati ga kao suh i dosadan, a zatim bismo mogli reći da administrativne dokumente iz 16. i 17. stoljeća posjeduju istu toliku neopravdanost za dalja proučavanja.
Međutim, paralela između današnjeg funkcionalnog stila koji nazivamo administrativni i stila na koji nailazimo u krajišničkim pismima ne može se tako lahko izjednačiti kako bi se na prvi pogled moglo učiniti.
Stil i starost ovih dokumenata od izuzetnog su značaja za mnoge nauke koje se bave jezikom, od kojih ovdje izdvajamo tri najvažnije:
1. Bogata dijalektološka građa (leksika, glasovne promjene, jezični supstrati itd.)
2. Historijska utemeljenost jezičnih pojava savremenoga standardnoga jezika;
3. Književno-umjetnička vrijednost arhaične leksike i lapidarnosti izraza.
Zaključak
Sve u svemu, Krajišnička pisma, kao što smo vidjeli, nude za današnjeg čitatelja i istraživače iz oblasti kao što su stilistika, lingvistika, dijalektologija, književne teorije, historije i dr. ogromnu građu za rad. Upoznati se, dakle, sa značajem i samim pojmom krajišničkih pisama od izuzetne je važnosti za svakog ko se bavi historijom i razvojem bosanskoga jezika.
Leksika krajišničkih pisama, također, može biti i inspiracija za intertekstualnu nadgradnju. Najpoznatiji i najuspješniji primjer za ovo je bez ikakve sumnje poezija bosanskohercegovačkog pjesnika i istraživača historije jezika Mehmedalije Maka Dizdara, koji u svom čuvenom djelu Kameni spavač uspostavlja vezu između sadašnjosti i prošlosti bosanskoga čovjeka upravo korištenjem leksičke građe sa stećaka i iz tekstova krajišničkih pisama.