Uvod
Kada se u ovom radu govori o leksikografiji kao nauci treba kao uvodnu napomenu navesti nekoliko činjenica kojima je prvobitna svrha da upozore na nedefiniranu „kategoriju“ bosanskohercegovačke leksikografije kao nauke. Naime, možda bi bolje bilo rad nasloviti „Leksikografski pokušaji na prostoru Bosne i Hercegovine“ pošto se leksikografija kao nauka razvijala (nažalost kao i većina disciplina vezanih za bosanski jezik) u malom krugu entuzijasta koji su svojim radom pokušali stvoriti nešto kao naučnu disciplinu.
U ovoj napomeni ne namjeravam omalovažiti rad ovih pojedinaca, daleko bilo. Njihov trud i upornost je dokaz jake veze čovjeka sa svojim pozivom i, naravno, sa svojim jezikom. Prije bi se moglo reći da razvoj leksikografije u Bosni i Hercegovini zahvaljujemo upravo njihovom vizionarstvu koje, usprkos svjesnosti o preprekama koje postoje, nije posustalo u pokušaju stvaranja rječnika i pojmovnika vezanih za lingvistički zanemareno područje koje se zove Bosna i Hercegovina.
Štaviše, ovi pojedinci zaslužuju posebno priznanje u bosnistici jer su svojim angažmanom i ljubavlju zanemarili „uzaludnost“ koja je zasigurno kitila svaki pokušaj izvođenja ovog mukotrpnog zanata.
Ovaj rad bi trebao predstavljati neku vrstu pregleda, ali i pohvale za sve one koji su se, suočeni sa apsurdom, ipak prihvatili ovog sizifovskog posla.
Historijski pregled leksikografskih izdanja u bosanskome jeziku
Kao što sam već napomenuo: govoriti o organiziranoj leksikografskoj nauci u Bosni i Hercegovini je apsurd. Tek nakon osamostaljenja bosanskog jezika i odvajanja iz konglomerata srpskog i hrvatskog započinje aktivna institualizacija ove nauke. Ipak, i davno prije tog osamostaljenja, govor na području Bosne i Hercegovine zaokupirao je i inspirirao brojne leksikografe, kako strane tako i domaće.
Potur-Šahidija (Makbuli-arif) - tursko-bosanski rječnik Muhameda Hevajia Uskufija (1631.)
Ovaj rječnik je nastao za vrijeme osmanske vladavine u Bosni. Pretpostavlja se da je njegov primarni motiv bio približavanje dviju kultura (a i dvaju jezika) u trenutku kada je veza između Bošnjaka i Turaka bila u najvećem procvatu. Već skoro dva puna stoljeća (Osmanlije su okupirali Bosnu 1463. godine) ove dvije kulture su koegzistirale na području Bosne pa je razumljivo da se javila potreba za opisivanjem i bilježenjem određenih (u ovom slučaju lingvističkih) pojava.
Muhamed Hevaji Uskufi je svoj rječnik koncipirao u obliku stihova (što nije bila neobična pojava u to vrijeme). U rječnik je uvršteno oko 700 riječi bosanskoga jezika. One su raspoređene u oko 330 stihova i predstavljaju najstariju sačuvanu leksičku građu bosanskoga jezika. Također, ovaj rječnik je jedan od najstarijih rječnika na južnoslavenskom prostoru.
Poseban značaj ovog rječnika je, pored leksikografskog, i njegov historijski (posebice za historiju bosanskog jezika). Naime, u njemu Hevaji svoj jezik naziva bosanskim jezikom što je jedan od krucijalnih svjedočanstava o upotrebi ovoga termina.
Nepotpuni rukopisi rječnika
Nakon Potur-Šahidije javlja se niz rječnika koji su započeti, ali nikada dovršeni. Ovi rukopisi predstavljaju dokaz o želji pojedinaca da zabilježe trenutno leksičko stanje svoga jezika, ali i o teškom položaju svakoga ko se upusti u izradu rječnika bez odgovarajuće naučne i političke podrške.
Najpoznatiji rukopis ove vrste je nepotpisani rukopis bosansko-turski rječnik pronađen na području Gornjeg Vakufa.
Tursko-bosanski rječnik Ahmeda Kulendera (Bitolj, 1912.)
U vrijeme austrougarske vladavine, u Bosni i Hercegovini je došlo do svojevrsnog preporoda, kako u nacionalnom tako i u lingvističkom svijetu. Ove dvije instance su se od strane austrougarske vlade u Bosni i Hercegovini pokušale približiti u svrhu građenja nacionalnog identiteta bošnjaka. 1890. godine izdaje se prva gramatika bosanskog jezika Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole nepotpisanog autora (Frano Vuletić).
Usprkos austrougarskoj okupaciji, Bosanci (uglavnom muslimani) su još uvijek osjetili jaku povezanost sa turskom kulturom. O tome svjedoči i rječnik koji iz štampe izlazi 1912. godine u Bitolju; Tursko-bosanski rječnik autora Ahmeda Kulendera. Naziv bosanski jezik potvrđuje historijsku utemeljenost ovoga termina, kao i duboku ukorijenjenost u svijesti njegovih govornika.
Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića (1966.)
U sklopu srpskohrvatskoga jezika bosanski jezik je doživio omalovažavanje, ignoriranje i zapostavljanje. Stoga ne bi trebalo čuditi da je i leksikografska nauka okrenula leđa govoru stanovnika Bosne i Hercegovine. Međutim, ono što treba da začudi jeste upornost kojom su leksikografi koji su vezani za bosanski jezik uspijevali, usprkos svemu, da iznađu način ipak bilježiti pa čak i izdavati radove vezane za govor Bosne i Hercegovine.
Jedan takav leksikograf je i Abdulah Škaljić koji u svom rječniku Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku bilježi karakteristike „zanemarenih“ govornih područja. U uvodu svoga rječnika Škaljić objašnjava metodu svoga rada u prikupljanu građe. On navodi kako je krucijalno razumjeti odakle turcizmi potječu, šta se uopće smatra turcizmima te opisuje odnos srpskih i hrvatskih lingvista prema ovom fenomenu.
U rječniku Škaljić navodi 8742 riječi za 6878 pojmova. Rječnik je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu Škaljić se pozabavio pitanjem porijekla turcizama u našem jeziku. U studiji on navodi primjere o pred-turskom periodu i riječima turskog porijekla koji su našli put do naših krajeva.
Oštro kritizira mišljenje da su turcizmi nametnuti fenomen i da se trebaju purističkim metodama odstraniti iz jezika. Također, Škaljić dijeli turcizme u nekoliko kategorija (uglavnom po stepenu usvojenosti u naš jezik).
U drugom dijelu rječnika, Škaljić navodi natuknice sa objašnjenjem, akcente za riječi i u nekim slučajevima i etimologiju riječi.
Muslimanska imena u Bosni i Hercegovini Ismet Smailović (1977.)
Ismet Smailović je pisao svoj rječnik u istim uslovima kao i Škaljić. U uvodu svog rječnika objašnjava odabir naslova za rječnik koji treba da sugerira da se radi o imenima orijentalnog porijekla, jer, kako navodi, čovjek-musliman ne mora nužno imati orijentalno ime.
Smailović za svoj rječnik govori da je više opisnog nego normativnog karaktera. U njemu je naveo i detaljno opisao 3073 imena.
U uvodu je na više od sto stranica detaljno obrazložio metodiku sastavljanja rječnika koje je trajalo oko 6 godina. Imena je podlegao 1) fonetskoj; 2) akcenatskoj; 3) morfološkoj; 4) etimološkoj i 5) semantičkoj analizi i dao nam detaljan uvid u sve aspekte prilagođavanja imena našem jeziku.
Natuknice (imena) u drugom dijelu rječnika opisane su etimološki, navedeni su nominativni, genitivni i vokativni oblici, akcenti, oblici prisvojnih pridjeva te hipokoristici.
Rječnik karakterističneleksike u bosanskome jeziku Alije Isakovića (1992)
Nakon osamostaljenja bosanskoga jezika, neposredno nakon izbijanja nesretnoga rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine iz štampe izlazi Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku autora Alije Isakovića. Značaj ovoga rječnika je u tome što posvećuje pažnju karakterističnoj građi jezika bošnjačkih pisaca i književnika. Također, značaj za proces standardizacije i prihvaćanja bosanskoga kao samostalnog standardnog jezika je neupitan.
Isaković je posebnu pažnju posvetio zaobiđenim i prešutkivanim fenomenima bosanskoga govornoga područja u djelima srpskohrvatske leksikografije.
Treba napomenuti da je ovaj rječnik individualni projekt autora, nepodržan od strane bilo kakve institucije. Također, je važno napomenuti da je jezik u rječniku naveden ne kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, već kao bosanski jezik.
Školski rječnik bosanskoga jezika Dževad Jahić (1999.)
Nakon Simpozija bosanskog jezika 1998. godine u Bihaću Dževad Jahić je u svrhu sticanja uslova za standardizaciju bosanskoga jezika u sklopu Trilogije o bosanskome jeziku izdao i Školski rječnik bosanskoga jezika koji je treća knjiga u serijalu.
Rječnik, prema riječima autora, sadrži oko 15.000 riječi, a najmanje duplo veći broj (30.000) leksema. Rječnik treba da predstavlja pokušaj prikupljanja najzanimljivije i najkarakterističnije leksike bosanskoga jezika. U rječniku prevladavaju riječi orijentalnog porijekla, ali nailazimo i na riječi iz „arhaičnijih“ perioda.
U uvodnom dijelu rječnika autor nam daje uvid u razvoj bosanskoga jezika, tačnije njegovog leksičkog sloja. Dalje, pruža nam uvid u metodologiju izrade rječnika te izvore iz kojih je crpio građu.
Rječnik moje majke: prilog leksičkom blagu bosanskog jezika Sead Trhulj (2002.)
Ovaj rječnik ne predstavlja standardološki rječnik. On je proizvod individualne inicijative pojedinca u namjeri da sačuva leksičku građu koja čini korijene bosanskoga jezika. Također, autor je uz bilježenje riječi ispričao i priče vezane za svoju majku, što knjizi daje i vrijednosti literarnoga književnoga djela.
Bosansko-turski rječnik Ismet Smailović (2003.)
U rječniku je navedeno oko 25.000 riječi na bosanskome jeziku. Objašnjenja za natuknice data su na savremenom turskom jeziku. Autor je za građu odabrao samo najfrekventnije riječi bosanskoga jezika.
Ovaj rječnik je doživio drugo izdanje 2009. (Bosanska riječ)
Rječnik pravopisnih, obličkih i akcenatskih nedoumica u standardnome bosanskome jeziku Refik Bulić (2009)
U svom rječniku Bulić donosi oko 10.000 natuknica koje su okarakterizirane kao i koje mogu izazvati nedoumice. Rječnik je pogodan i za strance koji uče bosanski jezik jer su navedene i riječi koje možda ne predstavljaju problem za domaćeg, ali zato može predstavljati problem za stranog čitatelja.
Bulić ne donosi rješenje za određene nedoumice, ali kolerat navedenih rješenja navodi na moguće zaključke koji mogu dovesti do rješenja.
Rječnik bosanskoga jezika – Senahid Halilović, Ismail Palić, Amela Šehović (2010)
Rječnik grupe autora predstavlja jednotomni rječnik bosanskoga jezika koji u sebi sadrži leksiku razgovornog, tehničkog i književnoga jezika. Na 1566 stranica navedeno je 65.000 natuknica, a u uvodu za rječnik donesena je gramatička, leksička, semantička i pravopisna norma.
Posebna zanimljivost vezana za ovaj rječnik, kako navode sami autori, jeste posebna pažnja posvećena vulgarizmima i kolokvijalnim izrazima.
Enciklopedijski rječnik bosanskoga jezika Dževada Jahića (2011)
U najvećem leksikografskom poduhvatu bosanskoga jezika do sada, Dževad Jahić 2011. predstavlja prva tri toma desetotomnog Enciklopedijski rječnik bosanskoga jezika. Rječnik sadrži oko 80.000 natuknica, a ukupni broj razrađenih i opisanih jedinica iznosi oko 350.000. Rječnik ima 4000 stranica.
Zaključak
U ovom kratkom pregledu vidjeli smo da je od prvog dvojezičnog rječnika bosanskoga jezika iz davne 1631. godine pa sve do sadašnjice došlo do uspostavljanja kakvog-takvog kontinuiteta leksikografske nauke u domeni bosanskoga jezika.
Najnovija izdanja različitih autora svjedoče o želji i namjeri domaćih lingvista (leksikografa) da se obogati obim literature koja ima zadatak da sačuva trenutno leksičko stanje u bosanskom jeziku.
Pored velikih projekata treba, međutim, odati i počast nešto manjim (ali ne i manje vrijednim) individualnim leksikografskim projektima.