Uvod
Motiv za obje knjige (kako se iz tekstova vrlo brzo da zaključiti) je višedesetljetno ignoriranje jezika kojim govore stanovnici Bosne i Hercegovine, te konstantni porast ovoga trenda kroz naučni razvoj lingvistike (posebno leksikografije) srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
Senahid Halilović u predgovoru svoje knjige Bosanski jezik ističe da joj je zadatak osvjetljivanje naziva bosanski jezik i njegovog historijskog kontinuiteta upotrebe; da se radi o pokušaju sagledavanja kontinuiteta vezanosti jezičkog izraza pojedinih autora za matično, bosansko tle; te da promovira nekoliko publikacija koje su se bavile pitanjem bosanskoga jezika i njegova položaja unutar srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.
O bosanskome jeziku
Širi lingvistički kontekst bosanskoga jezika
Kao polaznu tačku za raspravu o bosanskome jeziku autor uzima jasno definiranje njegova položaja unutar slavenske porodice jezika. Podgrupe slavenskih jezika su:
Kao što vidimo Halilović koristi naziv srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, kako bi imenovao standardni jezik. Ovom nazivu je „rezervisano mjesto na hijerarhijskom vrhu terminosistema u disciplini koja se zove serbokroastikom“[1]. Ovim imenom se pokušala obuhvatiti cjelokupna jezička aktivnost Hrvata, Srba, Crnogoraca i Muslimana (čitaj Bošnjaka), navodeći isključivo dva njena segmenta u zvaničnom nazivu što, kako tvrdi Halilović, nije moglo rezultirati u konačnom okončanju polemike oko naziva.
Štaviše, i Srbi i Hrvati su u brojnim prilikama isticali svoje nacionalno markirane nazive srpski i hrvatski, pa bi bilo apsurdno od Bošnjaka očekivati da se opredijele za jedan od ta dva naziva. „U takvoj situaciji samo se po sebi razumije da će Muslimani vratiti u upotrebu ime bosanski jezik“[2], ističe Halilović, a u nastavku predlaže moguće rješenje za očuvanje zajedničkoga jezika u vidu zajedničkog naziva za standardni jezik koji u sebi neće nositi nikakvu nacionalnu obojenost niti favoriziranje ijedne strane. Za zajednički naziv Halilović predlaže standardna novoštokavština, te navodi slične primjere u imenovanju zajedničkoga jezika u Italiji (lingua toscana) i Španiji (lengua castellana).
Semantika naziva bosanski jezik
Kada kažem semantika, mislim na širi kulturalni značaj koji prevazilazi granice lingvistike i nauke o historiji jezika. Jer, naziv bosanski jezik sugerira ne samo jezičku pojavu, nego i cjelokupnu tradiciju jednoga naroda: njegove kulture, njegova identiteta i povijesti.
Halilović, svjestan te široke konotativnosti naziva, svojim pristupom povijesnom razvoju naziva bosanski jezik kao da anticipira sva moguća pitanja i kritike koji bi mogli uslijediti.
Tako, na primjer, prije nego što se okrenuo nazivu bosanski jezik, on se pozabavio etimologijom imena Bosna, kako bi poslije prešao na popis historijskih izvora koji u sebi sadrže to ime, a kasnije i pridjev izveden iz istog, tj. bosanski. U tih trideset i sedam tačaka Halilović želi da demonstrira kontinuitet upotrebe naziva Bosna i bosanski jezik u dokumentima koji datiraju od 12. st. pa sve do kraja 20. st.
Osobenosti bosanskoga jezika
Halilović ističe to kako je govor Bosanskih Muslimana po mnogočemu karakterističan, ali se odlučuje u ovom radu dotaknuti samo dviju govornih crta koje smatra najistaknutijim i najtipičnijim za bosanski jezik, a to su po njemu: 1) široka zastupljenost upotrebe turcizama, i 2. čuvanje glasova h i f.
Za turcizme Halilović kaže kako su oni najoriginalnije obilježje našega jezika unutar porodice slavenskih jezika. Štaviše, da kod turcizama nije riječ o nametnutim posuđenicama, već o duboko ukorijenjenim i integriranim lingvističkim fenomenima govorio je još i Škaljić u svome rječniku kada je izdvojio turcizme koje uopće nemaju zamjenu u našem jeziku (boja, čarapa, majmun, pamuk i dr.). Halilovć se oslanja na Škaljičev istraživački rad kako bi potkrijepio svoju tvrdnju iz stavke broj jedan, ali istovremeno upozorava na probleme koji se mogu javiti u komunikaciji uslijed neadekvatne ili čak forsirane upotrebe turcizama.
Glas h, o kojem autor odmah na početku ističe da nema svog zvučnog parnjaka u našem jeziku pa se zbog tog javlja tendencija gubljenja istog, predstavlja za Halilovića drugu distinktivnu osobinu bosanskoga jezika, odnosno govora Bosanskih Muslimana. Njegovo čuvanje u govorima Muslimana Halilović vezuje za preklapanje lingvističkog procesa njegova gubljenja i proces masovne islamizacije bosanskoga stanovništva. Naime, proces gubljenja fonema h tekao je nesmetano kod onog dijela stanovništva koje nije primilo islam, dok su oni koji su prihvatili islam došli u kontakt sa ekscesivnom upotrebom ovoga fonema u arapskome jeziku, smatra Halilović.[3]
Za sekvencu hv navodi da je u muslimanskim govorima tipična zamjena sa f, te da je čuvanje tog glasa (f) pored čuvanja glasa h također tipična odlika bosanskoga jezika.
Bosanski jezik u kontekstu standardizacije srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika
Nakon nekoliko riječi o samoj prirodi i svrsi standardizacije bilo kojeg jezika, Halilović ističe kako je suvišno „povodom svake inovacije pristupati normiranju“, ali odmah potom kaže: „Povremeno se, ipak, osjeti potreba za sistematskijim dopunjavanjem i inoviranjem norme.“[4]
Ova bi se izjava mogla protumačiti kao prolegomena za kritiku o naučno neopravdanom zanemarivanju značaja, utjecaja i udjela bosanskoga jezika u procesu standardizacije srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog standardnog jezika. Nametnuti pravni položaj Bosne i bosanskoga jezika kao varijante između srpskog i hrvatskog ne može biti prihvatljiv.
Halilović navodi podatak kako je leksički udio u formiranju „neuspjelih“ rječnika Matice hrvatske i Matice srpske manji u odnosu na Vukov rječnik iz 1852. godine, što svjedoči o konstantom rastu trenda ignoriranja jezičke ostavštine jednog čitavog naroda, tj. Bošnjaka. Halilović navodi podatak kako je za izradu spomenutih rječnika korišten neznatan broj djela muslimanskih pisaca, a zanemarivanje gore navedenih jezičkih odlika (čuvanje glasa h i upotreba turcizama) u gramatikama i pravopisima srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika upotpunjuje sliku nenaučnog i ideološko-političkog nastojanja mehaničkog „opisivanja“ stanja u jeziku.
Bosanski Muslimani i njihov odnos prema jeziku
Jezik u Bosni se u svojim počecima, naravno, razvijao naporedo sa srpskim i hrvatskim jezikom. Pisana riječ je zaživjela prosvjetiteljskim radom Ćirila i Metodija i pismom glagoljicom (9.-10. st.). Glagoljicu je potom zamijenila ćirilica (12.-15. st.), a stilizirani oblik ovoga pisma (brzopis ćirilice), bosančica, u upotrebi je od 12. do 20. stoljeća.
Od 15. i 16. stoljeća kod Muslimana u Bosni prihvaća se i arebica, arapsko pismo prilagođene fonetskom sistemu bosanskoga jezika. Imajući sve ovo u vidu, Halilović ističe kako su Bosanski Muslimani u prošlom vijeku bili jedna od rijetkih troazbučnih nacija.
Kako bi stvorio što bolji uvid u vezu koju Bosanci (tačnije bosanski autori) imaju sa svojim jezikom, Halilović drugi dio svoje knjige posvećuje jeziku nekoliko bosanskih pisaca.
Matija Divković kao prvi bosanskohercegovački književnik za Halilovića je posebno zanimljiv u uporednom dijalektološkom izučavanju jezika djela koja predstavljaju uzor po kojem su pisane franjevačke knjige i dijalektološke baze njegovog rodnoga mjesta. Na osnovu podataka koje je sakupio na terenu u dolini rijeke Krivaje, Halilović zaključuje da su „u Divkovićevom književnom djelu najbrojnije osobine koje svoje ishodište imaju upravo u dijalekatskoj bazi“[5]; dok za Divkovičevu leksiku kaže da je riječ o bogatom leksičkom fondu slavenskog porijekla sa neznatnom primjesom mjesne leksike.
O Muhamedu Hevaiju Uskufiju i njegovom bosansko-turskom rječniku Halilović govori oslanjajući se i upućujući na monografiju Muhamed Hevai Uskufi M. Hukovića, A. Kasumovića i I. Smailovića (sa uvodnom studijom N. Filipovića – o fenomenu islamizacije), Univerzal, Tuzla, 1990.
Mula–Mustafa Bašeskija je za autora zanimljiv zbog njegova Ljetopisa, a posebno zbog zabliježavanja Sarajevskog govora u njemu. Dalje, jezik u ljetopisu se redovno naziva bosanskim, a način o kojem Bašeskija govori o svome jeziku svjedoči o dubokoj vezi jezika sa osjećajem nacionalne identifikacije Muslimana (Bošnjaka).
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je za Halilovića zanimljiv zbog njegovog idiolekta koji je bio izložen utjecajima raznoraznih drugih dijalektoloških baza, a posebno Vukovoj normi:
„Na autorski izraz Ljubušaka, razumljivo, nije uticala isključivo zapadnohercegovačka ikavskoštakavska dijalekatska osnovica, iz koje je potekao njegov primarni leksički fond, pa ni ijekavskošćakavski govor Sarajeva, u kome je gradu proveo stvaralački dio svoga života. Na formiranje njegova idiolekta imala je upliva i onovremena jezička praksa u Bosni i Hercegovini, koju, kako je već rečeno, karakteriše naglašenija orijentacija prema Vukovoj normi negoli prema rješenjima zagrebačke filološke škole. Ovo je opredjeljenje kod Ljubušaka osobito vidno poslije izlaska iz štampe Gramatike bosanskoga jezika (1890) (…)“[6]
O turcizmima u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića Halilović govori kao o stilsko adekvatnim riječima koje u djelu služe svrsi stvaranja atmosfere minulog vremena. Ona smatra da turcizmi ne stvaraju neki osjećaj arteficijalnosti, nego svaki od njih čak opisuje kao „svetionik“ i „žarulju“ iz tih vremena.
Izbor radova
U zadnjem dijelu svoje knjige, Halilović je sabrao zbornik radova o bosanskome jeziku sastavljen od članaka, eseja i polemika raznih književnika i lingvista. U nastavku donosim spisak radova uvrštenih u kratki zbornik:
1. Vatrsolav Jagić: Naziv „bosanski“, u: Bošnjak, Sarajevo, 1896.
2. Anonim: Svačije poštujemo, a svojim se dičimo, u: Bošnjak, Sarajevo, 1891.
3. Salihaga: Čuvajmo materinski jezik, u: Bošnjak, Sarajevo, 1891
4. Anonim: Odgovor na „Bačvaninovu“ poslanicu, bajagi iz bosanske Krajine (sic), u: Bošnjak, Sarajevo, 1892.
5. Tomislav Kraljačić: Kalajeva jezička politika u Bosni i Hercegovini, u: Književni jezik, Sarajevo, 1982.
6. Dževad Jahić: Uloga bosanskoga jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije u: Pregled 2, Sarajevo, 1987.
7. Mak Dizdar: Marginalije o jeziku i oko njega, u: Život, Sarajevo, 1970.
8. Alija Isaković: Varijante na popravnom ispitu, u: Život, Sarajevo, 1970.
9. Alija Isaković: Bosanski jezik, u: Ogledalo, Sarajevo, 1991.
10. Alija Isaković: Službeni jezik trokomponetnog imena, u: Oslobođenje, Sarajevo, 1991.
11. Ragib Lubovac: Bosanski jezik je mit, u: Oslobođenje, Sarajevo, 1991.
12. Željko Puratić: Posebnost (bosanskog) jezika – i u nazivu i u izričaju, u: Oslobođenje, 1991.
13. Amira Idrizbegović: U prilog bosanskom jeziku, u: Oslobođenje, Sarajevo, 1991.
14. Zilhad Ključanin: Govorite li bosanski?, u: Književna revija, Sarajevo, 1991.
15. Senahid Halilović: Govorim i pišem bosanski, u: Oslobođenje, 1991.
Zaključak
Na kraju bi se moglo reći da knjiga Bosanski jezik autora Senahida Halilovića predstavlja kompaktno i sažeto izdanje nečega što zaslužuje mnogo više, kako stranica, tako i publike. Ona pruža vrijedne i naučno potkrijepljene podatke o genezi, kontinuitetu, povijesnom i kulturalnom razvoju bosanskoga jezika i svih ljudi koji pričaju tim jezikom.
Informativna i naučno precizna, ova knjiga je bila jedan od prvih korak ka predugo odlaganom sistematiziranju nauke o jeziku u Bosni i Hercegovini, o jeziku Bošnjaka i svih onih koji svoj jezik nazivaju bosanskim.
Rječnik Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku autora Abdulaha Škaljića objavljen je 1965 godine,a ne 1973.kako je autor bloga napisao. :D
OdgovoriIzbrišiPoštovani.
IzbrišiHvala na primjedbi, odmah sam našao knjigu i provjerio godinu (1966).
Ispravljam odmah. :D